KARTOLINA S RUPICOM

Skrenuo sam na neuređeno odmorište iznad Zorača, izišao iz auta i zagledao se u pučinu prema Visu. Mislio sam da ću ovdje osjetiti nešto, neku struju, neki polet ili barem srh, takvo što, sad kad po prvi put uživo stojim na mjestu koje mi je zauvijek obilježilo život...
Ništa.
Pomokrio sam se nizbrdo po makiji i niskom raslinju, uz tračak nade da će možda barem ta vrsta kontakta izazvati očekivani osjećaj, ali ni to nije pomoglo. Nekako uvrijeđen, stisnuo sam gas nazad prema Starom Gradu, i tek mi je u tunelu sinulo: pa stvar uopće nije u mjestu, stvar je samo u fotografiji koja je tamo napravljena! Mjesto je prelijepo, ali fotografija je, hm, preljepša! U nju se, kao i u sve Majine slike, zabio isprva nevidljivi trn magičnog realizma, ono "nešto" čega zapravo nema ali moglo bi ga biti, a ti ne znaš je li dobroćudno ili opasno, ako ga uopće i ima... Po tisućiti put poželio sam se pogledom, kao riba na panuli, dati povući u tu fotografiju, u "Zorače Blues", ali nije je bilo nigdje blizu, a rano je proljeće i Majina galerija još je čvrsto zabravljena. Preostalo mi je samo da negdje sjednem, zažmirim i zamislim ono plavo more koje odlazi u bijelu, i čipkom urešenu podsuknju koja se iz bijele vraća u plavu. I sjetio sam se, kao da je bilo prekjučer:
Ušao sam u galeriju na Škoru bez nekog osobitog interesa, samo zato što se ničeg pametnijeg nisam mogao sjetiti te mrvicu pijane ponoći. Iz prve sam spazio fenomenalnu sivu majicu s reljefnim uzorkom starogrčkog mozaika i natpisom "Hvar". I dok sam je podizao, šireći joj ramena i razmišljajući mogu li se ja još uopće uvući u nešto s oznakom "L", pogled mi se zakvačio za nešto sa strane, za policu s razglednicama. Jedna među njima, "Zorače Blues", privukla me snažnije od ijedne žene, ma od ičega u životu. Bilo je u njoj nečeg užasno neizmjerno mojeg, nečeg o čemu istovremeno znam i baš sve i apsolutno ništa. Okrenuo sam se prema Maji (nisam tad još pojma imao ni da je Maja, niti da je autorica svega u galeriji) i pitao je: "Ako kupim majicu, hoćete li mi pokloniti ovu kartolinu?"
Odgovorila je potvrdno i krajnje razumno, jer majica je majica, sto kuna, a razglednica je samo dvije i pol... Kad sam se vratio kući, pribadačom sam je (razglednicu, ne majicu) pričvrstio na okvir prozora iznad radnog stola, pa nastavio pisati svoj, jedva započeti, prvi roman. Kad bi mi god ponestalo daha, zagledao bih se u "Zorače Blues" i u njemu tražio odgovore. Koji put bi mi to razbijeljeno plavetnilo umirujuće reklo "idi spavati, sutra ćeš", koji put zavikalo "ne bulji nego piši, konjino", koji put me samo nijemo očaravalo.
Koji mjesec kasnije, kad se roman već bližio kraju, valjalo je početi razmišljati o naslovnoj stranici. Pojma nisam imao kako bi trebala izgledati, nikakva mi ideja nije padala na pamet. Već po običaju, zabuljio sam se u "Zorače Blues" na tri pedlja ispred nosa, čekajući da mi maestral s fotografije dopuhne odgovor.
Ništa.
Samo ono "idi spavati, sutra ćeš". Poslušao sam i legao, a sinulo mi je odmah ujutro, čim sam krmeljav dobauljao pred kompjuter: naslovnica mi je svo vrijeme bila pred očima, ali je nisam prepoznao dok za to nije došlo vrijeme! Zbilja, ima li ljepše, poetičnije ilustracije za knjigu o horror-idili udaljenoga, zaboravljenoga otoka? Nisam još ni kavu dovršio, a u rukopis je, u jedno od uvodnih poglavlja, već bio ubačen opis kantuna starinske podsuknje, obrubljene čipkom, kako odnekud gore visi ispred prozora, u prvo radno jutro osmog vladinog povjerenika na otoku Trećiću.
Romanu "Osmi povjerenik" dogodilo se potom nešto stvarno neobično, postao je toliko poznat i pokazivan u medijima da se njegova naslovna stranica zacijelo usjekla u memoriju čak i onima koji ga nikad nisu pročitali, niti to kane. Ne znam koliko je Maji drago da se to dogodilo, ali znam da meni ponekad bude malo neugodno što je knjiga nadjačala ljepotu njezine fotografije, pa je sad gotovo nitko ne prepoznaje kao "Zorače Blues" Maje Koljanin Eilat, nego tek kao naslovnicu "Osmog povjerenika". Također, nemam pojma gdje Maja drži moj prvi roman, ali znam da njena najčarobnija fotografija, ona ista kartolina s rupicom od pribadače pri gornjem rubu, visi ispod stakla na zidu moje radne sobice. Ne gledam je više onako često kao nekad, ali svaki put kad je povirim, namignem joj prije no što vratim pogled nazad na monitor.

Renato Baretić

SLIKE IDEALNOG VREMENA

Mala galerija s jednim od najupečatljivijih pročelja na slikovitom trgu Škor u Starom Gradu već koju godinu atelier je na otvorenom i zaklon od "buke svijeta" Maje Koljanin Eliat. Opredijelivši se za Stari Grad i Hvar kao neiscrpno vrelo imaginiranja na temu prirode, Maja se je zaputila u jednu od češćih slikarskih avantura: oslikavanje ljepota prirode svjedočenjem o nepomućenom skladu jednog njezinog djelića - Hvara. Možda se je Hvar u svojem djevičanskom izdanju, kakvim ga slika i Maja, ukazao i drevnim grčkim kolonistima koji su pristali uz njegove obale i na mjestu današnjeg Starog Grada u 4. st. pr. Krista, osnovali grad. Takav Hvar i takav Mediteran, nenatrunjen urbanizacijom, pa čak ni ljudima (jer njih na Majinim slikama nema), nadaje se kao slika prirodnog sklada,ljupkosti i izvorne harmonije. Više od stvarnog vremena Maja voli otočno idealno vrijeme. Više od kontrastne slike svijeta prožetog nemirom povijesnog vremena, sukobom različitih principa i tektonikom prirode koja se mijenja, ona slika trenutak dosegnute ravnoteže, nepomičnost zraka i zaustavljenost života. Jer u njezinim slikama zrak doista kao da ne struji, raslinje se ne miče, iz prizora ne dopire ni najmanji šum, nikog nema (ni čovjeka ni zvijeri) tko bi narušavao tu gotovo nezemaljsku idilu. Da na njenim slikama nema nekih ljudskom rukom uzgojenih biljnih kultura, mogli bismo pomisliti kako prisustvujemo samom počelu svijeta, stanju prije pojave čovjeka. Krajolik je na ovim slikama nekako nov i jednostavan, plošan i bez težine kao da smo ga zatekli pri prvom harmoničnom smirenju oblika nakon geneze, kada još životinjski i ljudski svijet nije ni stvoren. Ni atmosfere koja stvara sumaglicu i svjetlosna "podrhtavanja" kao da još nema, pa se zrak nadaje izrazito čistim bez prepreka pogledu koji seže do krajnjih granica vidnog polja, tamo do horizonta i udaljenih otočnih brežuljaka.

U formalnom smislu Majino se slikarstvo dotiče nekih oblika hiperrealizma.
Ono što ove slike od hiperrealizma ipak udaljava određena je stilizacija i pojednostavljivanje motiva. Bolje reći kako se tu radi o poetizaciji motiva, a ne o objektivnom svjedočenju o tome kako on izgleda u prirodi. Primjetno je i iskliznuće prema magičnom realizmu, jer unatoč čvrste konstrukcije vidljivog svijeta, taj se svijet "zaleđuje", ohlađuje od emotivnog pristupa i svodi na vizualnu opnu ispod koje kao da ne struje sokovi života. Majine agave, vlati trave, smokvino lišće, grmovi lavande, marno su i pedantno naslikani, u njih je uloženo vrijeme i upornost, ali oni nisu slikarski svjedoci životne bujnosti, nego priroda prevedena u skulpturu, očišćena od "nefunkcionalnih" detalja i "skamenjena". Među stvarima prirode kao da vlada neka zavjera šutnje, kako da su se svo to mediteransko raslinje i krajolik u cjelini zavjetovali na vječnu nepomičnost. Jezik odsutnosti njihov je govor, a taj je jezik bjelodano došao s obala šutnje, ili kako bi rekla Lj. Mifka, s grebena koji ne ruši ni jedna riječ. Ili kako bi dometnuo Le Clezio, šutnja je to "koja nije bijeg riječi, koja nije zastoj duha. Šutnja koja je pristanak jednom području s druge strane jezika".

U Majinim slikama vlada tako jedna uporna tišina, jedna nenarušiva nepomičnost, jedan svijet oblika koji je hibernirao pod suncem Mediterana koje ne prži i ne zagrijava, nego snižava temperaturu i zaleđuje. More, pritom, nije više od guste i sporo gibljive tvari koju je jednako zahvatila entropija. Bezenergijsko stanje konstanta je ovih prizora, svojevrsna opna mira i šutnje nadvita nad prostorom koji je sve manje priroda po sebi, a sve više jedna njezina slika izlučena iz mnoštva slika koje nas okružuju. Naravno, to je Majina slika stvarnosti, njezina posvojena priroda u kojoj su stvari posložene po vlastitu shvaćanju idealnih odnosa kakve autorica priželjkuje i projicira u prirodu. To je, naime, slika prirode kakva bi trebala biti nakon provedenog postupka stilizacije i očišćenja od opisnih suvišaka i životnih nemira.

dr. sc. VINKO SRHOJ
photography